Zarko je imao trinaest godina i bio je navikao da svi pričaju o njegovom ocu kao o policajcu.
„Tvoj tata hvata lopove?“
„Je l' nosi lisice stalno?“
„Da li je ikada jurio nekoga?“
Takva pitanja slušao je skoro svakog dana u školi. U početku mu je bilo zanimljivo. Osećao se posebno. Ali vremenom je primetio nešto čudno.
Kada bi njegov otac došao kući, nije ličio na junaka iz priča koje su drugi zamišljali. Ponekad bi samo tiho seo za sto. Ponekad bi izgledao umorno. Nekad bi dugo gledao kroz prozor pre nego što počne da priča.
Jedne večeri Zarko ga je zatekao kako zaliva cveće na terasi.
„Tata, da li ti ikad dosadi da budeš policajac?“
Otac se nasmešio.
„Ponekad mi dosadi posao. Kao i svakome. Ali ja nisam samo policajac.“
Zarko ga je zbunjeno pogledao.
„Kako misliš?“
„Pa, kad sam na poslu, ja sam policajac. Kada dođem kući, ja sam tvoj tata. Volim da čitam, da sadim cveće, da gledam stare filmove i da pravim palačinke nedeljom. Značka je deo mog života, ali nije ceo moj život.“
Te reči su ostale Zarku u glavi.
Sledećeg dana u školi drugari su ponovo pričali o policiji.
„Tvoj tata je baš hrabar.“
„Sigurno stalno razmišlja o poslu.“
Zarko se nasmešio.
„Možda. Ali najviše razmišlja kako da mu paradajz konačno uspe na terasi.“
Svi su prasnuli u smeh.
Tada je Zarko shvatio nešto važno.
Ljudi često vide nečije zanimanje pre nego osobu. Vide uniformu, značku, mantil ili radno odelo. Ali iza svega toga postoji čovek sa svojim hobijima, brigama, snovima i porodicom.
Njegov otac jeste bio policajac.
Ali bio je i tata koji zaboravlja gde je ostavio ključeve, koji peva pogrešne reči pesama i koji pravi najbolje palačinke na svetu.
I Zarku se činilo da je baš taj deo mnogo važniji.
Pouka
Posao je samo jedan deo čoveka. Iza svake uniforme nalazi se osoba sa svojim životom, interesovanjima i osećanjima.
No comments:
Post a Comment