Zarko je imao trinaest godina i bio je navikao da svi pričaju o njegovom ocu kao o policajcu.
„Tvoj tata hvata lopove?“
„Je l' nosi lisice stalno?“
„Da li je ikada jurio nekoga?“
Takva pitanja slušao je skoro svakog dana u školi. U početku mu je bilo zanimljivo. Osećao se posebno. Ali vremenom je primetio nešto čudno.
Kada bi njegov otac došao kući, nije ličio na junaka iz priča koje su drugi zamišljali. Ponekad bi samo tiho seo za sto. Ponekad bi izgledao umorno. Nekad bi dugo gledao kroz prozor pre nego što počne da priča.


