Vrata su se zatvorila za tatom, a zvuk brave kratko je odjeknuo hodnikom.
Luka je stajao pored prozora i gledao kako službeni automobil nestaje iza ugla ulice.
Kuća je ostala ista. Isti sto. Iste stolice. Isti sat na zidu.
Pa ipak, nešto je bilo drugačije.
Tek tada je primetio tišinu.
Nije to bila obična tišina. Bila je to ona posebna tišina koja dođe kada neko važan ode na posao.
Sat je otkucavao glasnije nego inače.
Frižider je tiho zujao.
Čak je i vetar koji je prolazio pored prozora zvučao drugačije.
Luka je seo za sto i počeo da radi domaći. Posle nekoliko minuta podigao je pogled prema vratima.
Niko nije ulazio.
Niko nije prolazio hodnikom.
Mama je primetila njegov pogled.
„Nedostaje ti?“
Luka je slegnuo ramenima.
„Malo.“
Mama se nasmešila.
„I meni.“
To ga je iznenadilo.
Mislio je da samo njemu smeta ta čudna tišina.
Kasnije tog dana nacrtao je malu policijsku značku na papiru i zalepio je na frižider.
Ispod je napisao:
Čekamo te.
Uveče je ponovo čuo poznati zvuk ključa u bravi.
Vrata su se otvorila.
Tata je ušao umoran, ali nasmejan.
Pogled mu je odmah pao na poruku na frižideru.
Zastao je.
„Ovo je za mene?“
Luka je klimnuo glavom.
Tata je prišao i zagrlio ga.
„Znaš“, rekao je, „nekad mislim da sam ja taj koji čuva grad.“
„A nisi?“
Tata se nasmejao.
„Jesam. Ali vi čuvate mene. Tako što me čekate da se vratim kući.“
Luka je pogledao prema vratima.
A tišina koja je ranije ispunjavala kuću više nije bila tu.
Zamenili su je glasovi, smeh i osećaj da je sve ponovo na svom mestu.
Ponekad je najveća hrabrost upravo u čekanju.
I u verovanju da će se vrata ponovo otvoriti.
No comments:
Post a Comment